Komentari On/Off

DESIGN BY: ZOKA

|...krhotina...|

OD 12.7.2008.


trenutno na blogu:

----------------------------------


I wanna go to Heaven, up to that Promised Land
I need another chance, I wanna meet that man

I prayed a thousand nights, I did a hundred crimes
And now I'm beggin' Lord that you don't let me down this time



-----------------------------------------------------

Cudesni svijetovi

Na raskrizju sam sna i jave,
stojim nepomicno
u svijetu vlastitih zelja,
u svijetu cudesa,
u nekom svijetu ljubavi i meda.
I vec sam umorna od stajanja,
zelja mi je odmoriti se,
krenuti u smjeru
srece i radosti.
Zeli li mi itko stolac pruziti
da odmorim,
da san u javu pretvorim,
da ispune se zelje.
Da zivim u skladu,
u sretnoj dolini ledenoga brijega,
punog mjeseca i sjajnih zvijezdica.
Zelim pomirisati cvijece a da
ne osjetim trnje u kozi.
Zelim ubrati mjesecinu koja
obasjava polja.
Zelim otvoriti ladicu starog ormara
i osjetiti trenutke neponovljive srece.
Okusiti vodu koja prirodom tece.
Zauvijek ce to biti moji
cudesni svijetovi snova,
koji se mozda jednom ostvare
a mozda nikada ne izadu iz podsvjesti
i prenesu se u javu
usrece mi dan, ususret odlaze i dolaze
i nadopunjavaju novi san.


------------------------------------------------

zivot me naucio...
neke stvari nikad ne priznati...
znam da to nije u redu...
ponekad i boli...
ali manje boli ak ne priznas neg kad priznas...

---------------------------------------------------------

|Linkovi|

You-Tube
Blog.hr
Facebook
Myspace

BLOGOVI KOJE SE TRUDIM POSJECIVAT
Tina <3
Cupka =)
Anchy
Silvana
Mala Anjica
Smijeh je trazila...
Kule u pijesku
bicikljist
momće makedonče
Pokojnici i pijanci (by f. nagulov)

|NAPOMENA|

SVI TEKSTOVI OBJAVLJENI NA OVOM BLOGU
SU MOJI I MOLIM VAS DA NE KRŠITE PRAVILA..
U SUPROTNOM BIT CETE PRIJAVLJENI ADMINISTRATORU!
primite to s ljubavlju
.

petak|16.09.2011.

|KAMA AHAVA (how much love)
|

četvrtak|01.07.2010.

|UVOD
|

SRCE VOLIM TE!


Idemo dalje

Ti mozes maknuti osmjeh sa moga lica u trenu.
U trenu mozes vratiti nadu u nas i gledati je u mojim 'zelenim' ocima.
Ti mozes da me uzdignes visoko,
toliko visoko da mogu rukama opipati zvjezde.
Dio si mene koji svakim danom raste i ne napusta me
I ne znas koliko mi znacis
i ne znas da si mi ponekad vazniji od mene same.
Koliko god puta sam se razocarala u tebe, u sebe
i dalje vidim sjaj u nama.
Neki plamen koji se ne gasi.
Ja i dalje gajim nadu da cemo uspjeti.
Volim te svakim danom vise
i intenzivnije.
Iako je tesko ponekad.
Iako izgleda kao da su sve lade potonule
To ostaje.
I nema promjene.
Idemo dalje.




vrijeme ide, idemo i mi

utorak|24.11.2009.

|Oprostaj
|

Ravna je ulica.
Nema uspona ni padova..
Tonem u dubinu bezosjecaja.
Ne prihvacam odlazak.
U meni jos zive price o sljepcima
i siromasnim beskucnicima.
Jos u meni postoji sumnja u dobro.
Jos ne pristajem na sadasnjost.
Borim se sa novim ljudima,
jer znam da je zivot vjecan.
Putem kojim idemo neka padaju kise.
Neka lome se munje.
Ne zanima me vise.
U mom zivotu postaje sve tise.



12.11.'09.

(Znam da Vam je tamo bolje... Zbogom! )

petak|04.09.2009.

|Ususret
|

Ovaj grad nocas ima vaznu misiju.
Da nosi me kao kraljicu.
Disem a moje tijelo odbija kisik.
Govorim a ne cuju.
Zvuci tisuce violina i ljudski uplakani govori, dopiru.
Iz prazne sobe.
Dusa govori, vapi za pomoci!
Tijelo lezi, usnulo i prekriveno najlijepsim barsunom.
Evo svice zora,
traka sunca grije iznutra.
Sjene dolaze, odlaze, prolaze.
Violine vise ne cujem!
Je li ovo vrijeme za kraj?

subota|02.05.2009.

|Kamo?
|

Zasto rijeci nestaju?
Odlaze nekamo gdje ih nitko ne primjecuje?
Tiho se glasovi cuju ,
samo u glavi .
Izvana muk i praznina .
Sve sto je bilo minute i sati zamaskiravaju.
Dobrodosli svi !
Na tvoj i moj maskembal,
ako odlucimo skinuti oklop
strah nas je od reakcije..
Lose utjecemo jedni na druge,
kao da smo prikaze,
kao da nismo ljudi
nego nakaze..
Stat cu na loptu ,
razmisliti o tome sto dalje,
jer povratka u proslost nema,
daleko je .
Vrijeme leti
a ova igra u kojoj izmoreno zivimo
polako gubi svoj sjaj,
polako ali prebrzo..
Dani i mjeseci idu kao sekunde
i gdje se nalazis..?
Na raskrscu puteva,
kada trebas odluciti.
Odluka nije laka.
Nemoj odustati ako ces zaliti.
Nemoj ni nastaviti ako ces patiti .
Sve je stvar srca,
ono bira..
I kamo i kako i kada otisla,
netko ce te uvijek pratiti,
mozda ne cesto
ali povremeno ce se sjetiti,
onoga sto je naizgled nestalo,
onoga sto se nazalost u dim pretvorilo..
i stvorilo..
neku novu ne tako blistavu buducnost..
koja ne daje nikakvu nadu nikakav povod,
osim monotonije obucene u najlijepse ruho..
I dok koracas ulicom,
vidjet ces dvije sjene.
Jedna je tvoja
a druga je bez imena,
nekada je bila moja..
Uvijek za tebe sam tu
znas i sama,
ne odustajem lako
kada imam nesto vrijedno.
Sve je samo pitanje vremena
i sto ti govori tvoje srce..





(ona zna da je to za nju)

utorak|17.02.2009.

|Nemir u miru
|

Bjes, suze, tisina.
Zvukova nema..samo tisuce informacija u glavi..
Sve se izmjenjuje nevjerojatnom brzinom.
Uspjevam ostati smirena.
Potiho iznutra placem,
izvana sam nesto nalik na pojam sretna..
Pokusavam se boriti
ali ispadam kukavica.
Nemir je u meni,
u ovoj sobi krivina
osjeti se nelagoda..
Iz koze bih iskocila,
a ne mogu,
kontrola je ucrtana u mojim genima..
Smirena, potpuno smirena
jer ne mogu protiv tebe, ne još..
Osjecam kako gazis ono
sto nikada nismo medusobno postivali.
Komunikaciju.
Sutim,
i ti kao da me kopiras,
sutis.
Tisina je toliko iritantna kada znam,
da ne ce prestati.
I ti ne ces nista reci,
samo ces me pogledati.
Svadamo se na nekoj drugoj razini,
sutnjom okovani..
Gledamo se oci u oci,
kao neprijatelji.
Potpuno smireni,
duhom odsutni,
padamo jedan drugome u ocima..
sa trunkom nade da sreca dolazi s godinama.
Nemoć vlada nama
jer ne mozemo jedno bez drugoga.
Sutimo
i tako danima..
Suocavamo se sa vlastitim greskama.
Koje lijecimo,
a ne izlijecimo
obicnom, ustrajalom,
tišinom.

(posveceno Leuk-u)

petak|09.01.2009.

|...NA PRAGU NOVE GODINE...
|

25.12.2008.
Odbrojavam zadnje dane, dane prociscavanja iznutra.
Stize ono od cega strahujem. Novo otkrice neke sulude bolesti.
Kazaljke na satu otkucati ce ponoc. I ponovo ce biti sve po starome.
Jer mi ljudi nismo spremni na velike promjene.
Ovim sekundama i minutama sto prolaze izbrisane su nase nevolje.
Sve ce biti bolje.

Mozda su iznenadne situacije promjenile moje raspolozenje.
Mozda mi je i dosadila monotonija zivota.
Nema zanimljivosti.
Blagdani su tako povrsni. Mediji su nam (oprostite na izrazu) sjebali Bozic.
Jos proslih godina bilo je zanimljivo gledati koliku korist imaju neki od Bozica.
Oduvijek sam mislila da je tajna tog velikog blagdana bas u obitelji, u tisini doma, u privatnosti.
I je ,tako je.
Samo ta tajna ostaje, ostaje duboko zamotana u daru ispod plasticne jelke.
Mozda nije tako svugdje, nazalost kod mene je.
Vrijeme prebrzo prolazi.






27.12.2008
(za najbolju mamu na svijetu)
Dobro vece..
Da tebi govorim,
Tebi sto drzis nas na dlanu.
sto znas koliko što vrijedi.
Tebi koja poklanjas svu snagu sto imas.
Koju pohranjujem duboko u srce.
U odaje rezervirane za tvoju ljubav.
Svaki puta kada pogledam u tvoj osmjeh,
osjecam se neizmjerno sretno.
Jer sve sto zelim je da si sretna,
da ne uzimas sve k srcu.
Ne znam da li znas
da jos uvijek cuvam samoljepljivi zuti papiric na kojem pise:
Pospremi sobu!!! Voli te mama..
Ne znam da li znas koliko volim osjecaj sigurnosti,
osjecaj da te imam.
A sada dok ovo tipkam,
vec je prosla ponoc.
Ti sjedis na mome krevetu zagledana u prazno.
Znam da si pomislila.
Boze pa zar su zaista zaboravili?
Ne mama nismo. Sretan ti rodendan.
Jos uvijek ne cu cestitati.
Cekam najbolji trenutak.
Tocno onaj kada sa tortom i tanjurima ulete u sobu.
Oni, Mi.. Tvoji najmiliji.
I sada osmjeh na licu tvome je neprocjenjiv.
A nama radost u srcima ne gasne.







BORBA
7.1.2009.
Znas sada i ja nestajem u svojim suzama,
Gubim dio proslosti koji sam mislila da cu zauvijek imati.
Ne mogu reci da mi sve manje znacis, ne to nikako
Ali sve je nekako promjenjeno.
Rane su zacijelile, oziljci na srcu su vidljivi.
Sve vise osjecam da nisi tu.
I ponekad kao da ni ne falis..
Nastavila sam zivot, nekim svojim otrcanim stazama zivjeti.
I gdje sam stigla?
Mislila sam da ce biti bolje ako se pokrenem ako s vremenom i
Ja krenem.
Bolje i to nego ostati zivjeti u zabludi, u ne tako davnoj proslosti.
Vise tako ne mislim.
Nisam toliko odlucna pa da kazem ponovo ''idem dalje''..i da stignem nigdje.
Da tada potpuno tvoj lik zaboravim.
Da tada sve iscezne, u nepovrat.
Toliko te volim.
Previse.
Zasto zaboravljam?
Zasto sve odlazi od mene?
Vrijeme je ubojica lijepih trenutaka.
Znam za to da je najlakse okriviti drugoga.
Ali ovaj put zaista nisam kriva.
Kazu da je uzurbanost bolest ovoga stoljeca.
Mozda je i ona kriva.
Ne, ne cu priznati da mi ne znacis
Ali cinjenica je da te nema.
Kamo krenuti..?
Kako krenuti..?
Ostati?
Trebam li se pomiriti,
sa time?
(da ti sanjas sa andelima)
Ima li tko odgovor?
Ili da se obratim NJEMU,
Glavnome u duhovnom svijetu?
Previse je to za mene,
Kao i uvijek pognut cu glavu..
Svoje misli zapisati na ovaj papir.
I sutjeti.
Ovo vise nije igra.
Ovo je prava istinska borba za uspomene.
Za trenutke zbog kojih zivimo.
Sve vise je nalik na nasilje.
Unutrarnje nasilje nocne lutalice.
Nepravilan zig na sredini putovnice.

Dragi moji virtualni prijatelji!
Oprostite sto me nije bilo u tako dugom periodu.
Zapazala sam, zapisivala te sam sada tri posta u jednome objavila.
Oprostite i na gramatickim pogreskama, ipak nisam profesionalka.
Sa zakasnjenjem cu Vam zazeljeti sve najbolje u ovoj 2009. godini,
neka u Vasim srcima gore tisuce svijeca tako da dajete radost i toplinu.
Sretni Novogodisnji praznici!
Vas potomak

nedjelja|26.10.2008.

|Vječni san
|

Greska,
Rođena sam pod zvjezdanim nebom prljavog iskvarenog grada
U koji si kasnije dosao i ti...
Tebi je ovo bila sala, Zagreb je tvome srcu utjeha...
Dosao si iz malog pakla,
Pakla u kojem ljudi nisu prolaznici vec ubojice...
Ubojice osmjeha, prijateljstava...
Ubojice ljubavi...
I sam si rekao da ova metropola nije strasna..
Da ljudi su prijazniji dobri ljubazniji...
I ova ubojstva u gradu te nisu pokolebala...
Dosao si ostvariti svoju misiju ovdje
Poceti neki posten zivot...
Nazalost netko ti je stao na put
Jedna greska
Rođena pod zvjezdanim nebom prljavog iskvarenog grada
Da neobicno je sto sam osoba cvrstog karaktera
A svoju rijec, iglu vodilju u zivotu sam prekrsila...
Imas pravo losa sam osoba...
Upravo jedna od onih ubojica osmijeha..
Tiha patnja đavola...
Najveći neprijatelj anđela..
Rijecima isprike sam te ubila..
Kako da se iskupim
Kako da nadem spas od ove vatre
Od ove gorcine koja je u meni
I da stavim masku na lice,,,
sto bi mi to znacilo?
Da zamislim tvoje oci kako mi oprastaju...
Sto bi mi to znacilo...
Danas mrzis me
Sutra ces jos intenzivnije...
Vjeruj mi nitko me ne mrzi vise nego ja sama sebe...
utonuti cu tiho u san..
vjecni dan..
sa onim prelijepim zvijezdama plakati cu
sto sam rodena
ja greska
iz bajki izbacena.

posveceno M.K.

nedjelja|05.10.2008.

|Lom moje duse
|

Oktobar kuca na vrata,
ja ne cujem.
Godinu dana zivim unatrag,
ne zaboravljam sitnice.
Dok prošlost nestaje,
spava u tmini.
Ja sanjam tvoje oči.
Topli glas sudbine
doziva moje ime.
Ne odazivam se.
Jos uvijek zivim
da ponovo pogledam
U tvoje usne,
da rukama skitnice
dotaknem
tvoje,
stvaralačke ruke, velikodusne.
Ja imam i zlato i srebro,
no To ne moze vratiti tebe.
Pticu slomljenih krila,
koja je mogla zivjeti bez zraka u plucima
A jedna nezgoda ju je ubila...
Euforija, uzbudenje, energija...
U mojim ocima ,
u mom tijelu je nestala.
Tragovi u ponoc brisu se.
Kise suze isprat ce.
Sve sto je dobro u nepovrat nestaje...

ponedjeljak|25.08.2008.

|...Hvatam radost u prolazu...
|

voljela sam sunce...stetno je postalo...
voljela sam sitnice, nestale su...
voljela sam i njega, u zoru ranim jutrom iz sna se nije probudio...
voljet cu zauvijek tebe, brate...i ti si nekamo otisao...
otisao u nama nepoznati svijet..
mozda sada gledas sa andelima, i cuvas me...mozda...
voljela sam i hrabrog covijeka,
plemenita srca, zivot je dao za tudu obitelj..
voljela sam i naljepnice zute boje...
prestali su ih proizvoditi...
voljela sam ja nekada...
nekoga...
i nesto...
voljela sam i slova, teske rijeci,
gotovo pa besmislene recenice...
ali s vremenom izgubile su smisao koji nisu ni imale..
voljela sam fotografirati,
sada su fotografije samo uspomena na lijepe trenutke...
radosne...
voljela sam dan kada sam rodena, promjenilo se to...
nisam tugaljiva kako zvucim, samo sam razocarana...
Zasto sve sto volim, svi koje volim...nestaju...?
odlaze zauvijek..
Gdje se to duga spaja sa zemljom?
Gdje se sakriva grad srece...pitam te...
ne zelis mi reci..
pohlepno cuvas tajne u sebi...
otvori srce, reci..
kad bih znala..
o kad bi znala!...
odmah bi otputovala...
tamo gdje se radost dijeli u povecim mjerama...
volim i dalje..
ne kazem da ne...
da ne volim tko zna gdje bi bila..
i dok ne saznam gdje je to mjesto radosti...
hvatat cu radost i veselje onako u prolazu..
mozda me zauvijek to usreci..
ali znamo sitnice su dovoljne...
radujem se, evo radujem se
jutru...novoj zori..
jer nece valjda donjeti lose vijesti...
zivi smo zdravi sto ce nam vise..
zasto tezimo ka savrsenstvu!?
a u sebi znamo da je to ''savrsenstvo'' zapravo iluzija...
nasmijana ovo govorim, pisem i crtam...
jer sam zahvalna, sto sam ziva...
vrijeme lijeci rane..
guramo naprijed...
kreni ako ostanes, vrijeme ce te pregaziti..!!!
(posveceno svima koji se nadu u ovome tekstu)

ponedjeljak|18.08.2008.

|Korica kruha u raljama žlice
|

pokazi crne te oci,
cekam da ih vidim ja..
pokazi svoje mi ruke,
prepoznat cu osobu,
osobu sirokog osmjeha
i pustog lutanja...
osobu izgubljenu u svemiru...
suze su ti miris ruzmarina,,
imas pogled davola...
poznajem te, jako dobro, dragi...
ne dovoljno dugo..
ali ne ni kratko...
grad je veceras napusten..
idemo letjeti
ulicama punim cvijeca..
po kamenju cemo trcati bosi...
asfalta nema..
za nas danas nema...
idemo vristati izbaciti iz dusa
tragove tuge..
idemo se svadati
onda cemo usnuti..
zajedno neki san prelijepi sanjati..
pa se probuditi..
necemo se micati...
neka nam sunce grije obraze...
neka i kisa pada...
nije vazno...
nista vise nije vazno..
kad ne mozemo imati ono sto bi htjeli...
zivo normalni.
trebamo li plakati ili se smijati..?
to ionako radimo,..
putovati cemo svojim stazama...
vrludavim...punim bola..
izaci cemo iz zivotne borbe jaci...
svako posebno, zasebno..
ne zajedno..
jer put se sada razdvaja..
ti kreni svojim...
ja cu biti tu..
gdje sam i oduvijek bila...
gdje sam sanjala anđeoska krila...
krenut cu i ja...
pomaknuti se..
tek kada cu znati da ne vidis me...
da si daleko od mene..
jer znas..
drag si mi..
ali teska rijec je znam...
mrzim te..
radi tvojih mutnih poslova...
radi onoga sto proslost govori...
nikad nismo bili zadovoljni,
onime sto smo imali..
istina je da smo se iz straha voljeli..
iz bolesnog straha
iz mrznje...
evo mogu reci
da sam unistena..
u cijelosti psihicki...
idi..idi da nemoram gledati u oci, crne..
bisere..
nit ce puknuti..
gotovo je ono ja i ti..
ides li?
moras krenuti...
zbogom...
nocas me nitko ne cuje...
u tami nestajem...
( posveceno osobi koja nema nikakve veze s tekstom)
( tekst je istinit, iz zivota meni bliske osobe...ne prosudujte dok ne znate)

utorak|05.08.2008.

|RAZMACI
|

Nekoliko tjedana unatrag

Tu sam...
u toploj noci drhtim..
moje tijelo podrhtava..
I gledam u daljinu,
bez valjanog razloga moj pogled
je zamisljen...
Na balkonu sam bez ograda
sjedm u naslonjacu bez naslona..
Promatram sva lica grada..
Svijetla, vjetrove, osluskujem necujne korake...
Nisam nocna ptica
a zivim za dio dana kada sunce zade..
Tada sam samo svoja...
Mogu se svadati, mogu lagati, zavaravati
I to sve samu sebe...
A da poslijedica nema...
Ne bih rekla da sam promisljena,
Volim razmisljati..
Od tuge drhtim, a zapravo sretna sam..
Svake sekunde trzam jer mislim da netko moje ime doziva...
Kad bi barem mogla zaboraviti na svoje ime, svoje prezime..
I breme koje nose sa sobom..
Vodu iz boce po rukama prolijevam..
Mozda tako tragovi tuge nestanu..
Dizem pogled prema nebu, obecajem...
Obecajem njemu!
I ocekujem da vidim zvijezde i njihov sjaj..
Ali zaboravljam...
Iznad Zagreba zvijezde ko' da i ne postoje vise..


Nekoliko stopa unatrag

Stojim na autobusnoj postaji..
Oko mene masa nepoznatih ljudi...
Gdje idu, kamo odlaze...
Vrate li se ikada?...
Daleko sam od doma i šutim..
U glavi mi pjesma draga odzvanja...
Nogom tapkam po lokvi, takt udaram...
Mudar covijek, star...
Stoji kraj mene...
Zapazila sam bademaste oci ispod naocala...
Pitao me zasto sam tuzna..
Ruka je naviknuta vec da odmahne
I uz to moj glas negira njegov zakljucak...
Zasutjeli smo...
Autobus je polako i krhko dosao prema postaji...
Spontano smo se nasli stolica do stolice..
Ja i on..
Upitao me za ime..
Na moj odgovor je zasutio a pogled mu je prema prozoru odlutao..
Naglo se okrenuo i rekao: poznavao sam tvog djeda, znas?
Ali ga vi najblizi niste poznavali,
Cetrdeset godina sam radio u njegovom urednistvu...
Znam da sam imala zaprepasten izraz lica, i prekinem ga s pitanjem
U ČEMU?
Na to je ponovo zasutio okrenuo glavu prema prozoru i promrmljao
Steta sto nas je napustio, vi jos ne znate tko je bio...
Izasao je zabrinutog lica iz autobusa..
A u meni nedoumica...
Rijetkost, dogada se..


On zna sve, stope unaprijed...

Uvecer, setala sam po poznatim etapama...
Uz potok cula sam isto pitanje zasto sam tuzna...
Digla sam pogled i opet ugledala istog sjedokosog starca..
Njegove rijeci nisu bile nimalo utjesne..
Govorio je da zna kako nocima ne spavam...
Na balkonu da bdijem bez nade, bez trunkice volje za nastavak..
I znao je da mi nista nije bilo jasno..
Te dodao da ne moram bjezati od njega, da mi nista nazao nece uciniti...
Rekao mi je tko je..
On je osoba kojoj sam se godinama divila, njegovim tekstovima punim emocijama...
Javnost nista o njemu nije znala, nikada nije odavao tko je on...
Rekao je da me pratio jer je obecao mom djedu da ce mi reci sve o njemu..
O njegovom urednistvu...
I sada zauvijek odlazi od stvarnosti,
U daleki svijet sareni ,
U San jednobojni ...
I ne, nikada vise nisam cula za njega..
Jedino sjecanja ostaju..
A njega..
Njega je zameo ludi vjetar...



Zaboravila sam napisati:
(OVO JE PRICA O VAZNOJ OSOBI KOJU NECU ZABORAVITI)
(SVAKA RIJEČ JE ISTINITA I PODUDARA SE SA STVARNOŠĆU)
hvala

nedjelja|20.07.2008.

|Kasniš, bebo kasniš..ja sam odavno sa anđelima...
|

Kasnim, znam...
oprosti mi molim te.. oprastas unaprijed znam...
jer mozes.. nisi među anđelima..ipak nesto zadrzava te...
ovdje, sada i ubuduce..
mogla bih o svakome covijeku knjigu pisati, tako i o tebi..
vec drugi puta kada sam te vidjela znala sam sve..
tvoje brige, tuge i ponose..
Tvoj zivot odavno nalikuje na zbirku znacaka...
s mukom zasluzenih..
to je zato sto iz dana u dan ti iznova boris se
boris sa nevidljivim silama zla..
boris se protiv zivota..
protiv vlastitih snova..
dajes sebe u cijelosti za svoje..
svoje ma znas...
poznanike..
ili cemo d a ih nazovemo: prijatelje..
vise nista nije sigurno..
jer tko nije uz tebe protiv tebe je..
a navodno voli te...

i godinu da poslijednju zivim..
znaj znala bih kome da se divim..
ima vas vise...al malo vas je..
da ti si ta kojoj se istinski zahvaljujem...
hvala ti sto si mi pokazala da zivot nije bajka..
ali prijo naucit ces da se u bajku pretvorit moze..
i boris se.. za pricu nalik na bajku...samo djelić uvod bajke..
to su tvoji snovi...
ostvarit ce se...
zato sto si mi ukazala da ima ljudi koji pate radi svakodnevne nepravde..
mozda ovaj tekst koji pisem nece biti znacajan za druge ljude..
ali nadam se da ce za tebe imati neko znacenje..
iako ponavljam stvari koje ti znas..
ja ih uokvirujem..
i kada do kraja procitas...molim te nasmij se..
jer volim vidjeti kada si vesela..
tesko je znam iznutra biti onako, gotovo pa unisten a izvana smijati se..
ali vesele te sitnice..moje sale... koje inace bas i ne pale..
bila bi najsretnija na svijetu kada bi ti bila sasvim sretna..
ali,, nazalost postoji ali..
i uvijek se pojavljuje kada netreba..
sve bi bilo dobro da ovo zavrsi happy end-om
tko zna mozda i hoce..
cemu mozda..
ma hoce..
u potrazi si jos..
gdje se skriva ta tvoja soulmate..
doci ce..
evo zavrsava jos jedna pjesma..samo pjesma u nizu...
po nazivu ces znat da se zove : zena kao ti..
poslusaj je molim te...
u njoj vidim tebe i onog malog kako god da mu je ime...
u buducnosti..
Znas necu te napustiti..
i kad kazem da te volim..
i kad kazem da si lijepa..
ne govorim ti zato sto sam ti prija..
nego zato sto doista jesi..
a ja nisam kao drugi..
ima puno kvaliteta u tebi..
samo sto slusas ljude koji te zele srusiti..
evo mozda je sada napokon to razdoblje proslo..
mozes biti iznad svih jer to i jesi..
bilo je uspona, padova...
sama to najbolje znas..
ali iz toga vrati se na tronu..
zablistaj medu masom..
budi ponosna na sebe..
nakon svega mozes reci da ti je dusa cista
a oni...
razmisli, da li je i njima?
za mene si ti jedna posebna osoba..
osjecajna si, ranjiva..
meka dusa...
za mene jedinstvena..
toliko draga i opasna..
a opet nježna i plaha..
imas mene znaj, imas nju..

bolja si nego sto mislis...
samo okani se onog zla...
znas, sjeti se one subote..
netreba ti to
draa si mi ovako
savijesna, svijesna..i orijentirana..
znaj da ce u mom srceku uvijek biti mjesta
za tebe... ustvari ti si to mjesto vec popunila.
i sad te nedam

ako ti se ikada ista dogodi..
sada na operaciji ili..uglavnom..
vec sam ti rekla da me cuvas onda..
odozgo..
ali znamo da ti se nece nista desiti
sto ne bi trebalo..zato..
zivimo kao i do sada..
mlade, poletne i uvijek nasmijanoga lica

za tajnu osobu..koja ce znati tko je ona...<3

nedjelja|13.07.2008.

|...tko zna tko mi je u mislima i prazna stranica neispisana... krenula i ja svijetom blogera.. vjerujte mi ziva je to istina...
|

bilo bi sebicno doista egoisticno pricati o sebi vec u prvom postu...zato necu pricati o sebi... ja cu pisati o sebi...
mlada sam, poletna, puna snage i cistokrvna ljencina...
dusom postena, vanjstinom iskvarena, jednostavno komplicirana osoba..
uzivam u raznolikim stvarima, u napornom pricanju bez pomaka
i u sreci nalazim spas, al' i danas tuga krasi moj stas..
ocima okolini dajem znakove, da napuste me
jer ''gusenja'' je bilo dovoljno, samo se maknite,,,
iako se cinim losom, iako ljudi o meni misle gotovo pa najgore,
volim se, prihvatila sam svoje vrline i mane, a ima ih svatko zar ne?
nitko zapravo ne poznaje onu pravu mene, uzalu moj trud, kome dokazujem se?
zelim svima da ne dobe sve sto zele nego da dobe onoliko od zivota koliko je potrebno da zauvijek budu sretni, pa vi procijenite..
ne nisam Isus i ne mogu pomoci svima, davno sam to shvatila, iako bih zeljela da mogu.. al znam da nisam ono sto je moj uzor..nikada necu moci biti...
znate publiko..
sretna sam
jer zivot imam, i necu se predati
cemu padati kada se mogu i vise uzdignuti..
pokusati cu nabaviti neka umjetna krila,
sanjam o anđelima,
a s krilima nikad ni nisam rođena...
nikad ih nisam imala..
mozda karton pomogne ako ga pravilno izrezem..
nazalost suze naviru na oci
zato sto se sjetim da od komedije napravim tragediju
i celik u prah pretvorim...
toliko o mojoj mocnosti
ono sto dotaknem ja unistim,
mozda sam sebicna,
i da jesam
priznajem
ja sam si na prvome mjestu
i imam objasnjenje
da bi mogla postovati i cijeniti druge
treba svaka osoba cijeniti i postivati sebe
krenuti od sebe
i jedino radi toga sam Ja na prvome mjestu
ako sam sada sebicna..
onda neka sam..
ali znam
ooo sigurna sam
u svakoj osobi postoji neki RAJ...
neka dobra strana covijeka..
ljudskog postojanja..
tako i u meni..
ali greska je
sto ljudi me procijenjuju po prvim rijecima
ne slusaju nastavak
i zato jesam u njihovim ocima uzasna..
i ako jesam... neka sam
znam da na svaku rijec uvijek cu imati
barem jedan nastavak..
znam ostala je jedna osoba
za koju sam sigurna da joj je stalo
do mene, do mojih razmisljanja,
ne ja nisam emo..
nisam ni blizu toga...
samo me muce neke dileme
oko moje proslosti
nekih osoba koji su netragom nestali
a u srcu se zabiljezili
davno su vec bili okrunjeni
Ja nemam neprijatelja
a istina ni prijatelja..
da nekog nebi uvrijedila
sve osobe meni drage zvat cu
svojim milima
mojom obitelji
jesu to su prijatelji
al' kao braca, kao sestre su mi..
ne mogu ih nazvati poznanicima...

i znaju me neki koji me ne vole,
i sluzbeno upravo njima
poklanjam svoje uspomene
spomenare prijateljske isarane..
poklanjam im dubinu njihove duše
i tko je protiv mene,
zna se, poznato je
uz mene je
nosi me..
u srcu u dusi
prema tronu..
nikada necu postati ono sto oni traze..
tesko je..
ali zivot prolazi...
ajde idemo...
zasto da stanemo..
kad ionako zuri nam se...